.:.:eWo:.:.
u ReDu Bi BiLo Da I jA nApIsEm Nesto....uh dosadi mi stalno povecavat ova slova....ne znam kako se plavushi dalo...al oke...moram zahvalit dominik na toliko komentara....ja idem da ti komentiram blog i nece da komentira....nek ide u mp3 naopako.....aaaaaah....
eo kod mene nema nis novo...osim sto sam dobila 100 kuna 
i sto sam bila na treningu odbojkasa nakon ohoho vremena....
al stariji odbojkasi....91 pa na dolje(90,89) godiste....vidjela sam svoju bivsu simpu i likica s kojom sam bila rekla je da je stalno gledao u mene....joj....decko...sta me tako gledas...ljepota nije prijelazna,....lolcek...
ae ae.....neka gleda i nek se divi...mogo me imat al sad ga j*bes....buahahahahhaa....kad smo bili sesti razred reko je da bi bio samnom al da sam premlada....haha...
jako smijesno..i onda kaze mojoj frendici njegov frend da je reko da ce bit samnom ako se u njega budem palila u osmom razredu sto bi trebalo znacit da bi se dosad trebala palit u njega.....a isto mu je..dvije godine prije il poslije,,,,nece se promijenit razlika u godinama....ah..muski mozak....nastavila ja sa svojim zivotom....i danas sam zaljubljena.....i to jaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaako...u jednog divnog,krasnog decka al ...ne hodamo...eh....i to je ljubav....
idem ja sad.....guzica me boli od sjedenja....lolic....ae pusse svima...
by:Brineta No.1
10.11.2006. u 22:22 | K | 1 | P | # | ^
noWi pOsT!
ewo Da sE mI uDOsTOjIMO NApisAT NoWi pOsT...
Pa... ImA pUnO noWoStI... RAzraDuJeMo opAki PLan... aKO naM PlaN UspIJe, imAT cEMo... pAaa... weLIKu prEKRetNIcu u ZIvotU... MOzDa cE to NAjWIse uTjecAT na MENe ALi i NA brINetIcu Ce tAkodeR...
JEdAN plAn SE ticE, deCKIju... PA koGA DrugOGa???
a DRUgi PLan...khm... sAZnat CEte nA WrijeME...
i TakO... Sad CU iC staWIt noWI wiDEo ili SpoT oD jaMEsa BLunTA, GooDByE mY lovER...
liJEP spot...
BUdiTE mi SVI pozDravLJEni...
PUUUsa by; plaWUSha No.1
07.11.2006. u 16:22 | K | 47 | P | # | ^
eo...
nakon nekog vremena post..nije bas pravi al eto.....mali spot...hihi......pjesma je dosta stara al je spot cool....aj kiss
17.10.2006. u 16:43 | K | 27 | P | # | ^
ulomak iz knjige "Povjesnicarka" koju je napisala Elizabeth Kostova...nece vam se dat citat...al steta bas je kul...
1. poglavlje
Tisuću devetsto sedamdeset druge bilo mi je šesnaest godina.
Premalo da, govorio mi je otac, s njim putujem u diplomatske
misije. Više je volio pouzdano znati da pozorno slušam
predavanja u Međunarodnoj školi u Amsterdamu. U ono je vrijeme
njegova zaklada imala sjedište u Amsterdamu, a ja sam u tom gradu
živjela već toliko da sam gotovo zaboravila djetinjstvo provedeno
u Sjedinjenim Državama. Sada mi se čini neobičnim što sam još i
kao zrelija tinejdžerica bila toliko poslušna, dok je moja generacija
eksperimentirala s drogom i prosvjedovala protiv imperijalističkog
rata u Vijetnamu. No odrasla sam u toliko zaštićenome svijetu da
mi sadašnji život, u okrilju akademske zajednice, izgleda krajnje
pustolovno. Prije svega, nisam imala majku, pa je očevu brižnost
produbio osjećaj još veće odgovornosti: štitio me potpunije nego
što bi me štitio da sam imala i majku. Majka mi je umrla dok sam
bila vrlo mala, prije nego što je otac utemeljio Centar za mir i demokraciju.
Nikad je nije spominjao i samo se bez riječi udaljavao
kada bih nešto o njoj pitala; u vrlo ranoj dobi shvatila sam da ga ta
pitanja odviše bole. Zauzvrat se divno brinuo za mene i dovodio mi
guvernante i domaćice koje su se brinule za kućanstvo – kada je bila
riječ o mojem odgoju, novac kod njega nikada nije bio u pitanju,
iako smo zapravo živjeli skromno.
Posljednja u nizu domaćica bila je gospođa Clay, koja se brinula
za našu usku kuću iz 17. stoljeća uz Raamgracht, kanal u samome
središtu staroga grada. Gospođa Clay dočekivala me svaki dan nakon
škole i bila mi jedina zamjena za roditelje kada je otac bio na putu,
a to se događalo često. Bila je Engleskinja, starija nego što bi u to
vrijeme bila moja majka, vješta u rukovanju peruškom, nespretna u
ophođenju s tinejdžerima; neki put, dok sam za stolom, za večerom,
gledala to pretjerano suosjećajno lice dugačkih zuba, imala sam
snažan dojam da razmišlja o mojoj majci i zbog toga sam osjećala
mržnju. Kad mi nije bilo oca, lijepa je kuća odzvanjala od pustoši.
Nitko mi nije mogao pomoći napisati zadaću iz matematike, nitko
se nije divio mojem novom kaputu, nitko me nije pozivao da ga
dođem zagrliti, niti se preneraženo pitao kako sam u međuvremenu
uspjela toliko narasti. Kada bi se vratio iz nekog od gradova Europe
sa zemljovida obješenog na zidu u našoj blagovaonici, otac je mirisao
na drugo vrijeme, na drugo mjesto, ugodno intenzivno, i bio umoran.
Na odmor smo odlazili u Pariz ili Rim, marljivo proučavali znamenitosti
za koje je otac smatrao da ih svakako moram pogledati, no
ja sam cijelo to vrijeme žudjela za onim drugim mjestima na koja je
nestajao, za onim neobičnim starinama koje nikada nisam vidjela.
Za njegovih izbivanja odlazila sam u školu, vraćala se iz škole
i uz tresak ostavljala knjige na ulaštenome stoliću u predvorju. Ni
gospođa Clay ni otac nisu mi dopuštali da navečer iziđem, osim što
sam povremeno smjela pogledati pomno odabrani film, sa strogo
odabranim prijateljicama. Cijelo to vrijeme – što mi je sada upravo
nevjerojatno – nijednom se nisam čak ni narugala takvim pravilima.
Ionako mi je bila draža samoća; u tom sam okruženju odrastala, u
njemu se snalazila kao riba u vodi. Isticala sam se po znanju i ocjenama,
ali ne i po društvenome životu. Vršnjakinje su me užasavale,
osobito one profinjene damice iz naših diplomatskih krugova koje
su psovale kao kočijaši i opuškom palile novu cigaretu – u njihovu
društvu uvijek mi se činilo da mi je haljina preduga, ili prekratka,
ili da sam trebala odjenuti nešto drugo. Mladići su me zbunjivali,
iako sam neodređeno sanjarila o muškarcima. Zapravo sam bila
najsretnija kada sam bila sama u očevoj knjižnici, velikoj i ugodnoj
sobi u prizemlju naše kuće.
Očeva knjižnica nekoć je vjerojatno služila kao dnevna soba, ili
salon, no on je u njoj samo čitao, a smatrao je da je velika knjižnica
važnija od velike dnevne sobe. Još davno, davno omogućio mi je
nesmetan pristup cjelokupnoj zbirci. Za njegovih izbivanja, satima
sam učila za pisaćim stolom od mahagonija ili pregledavala knjige
na policama koje su pokrivale sve zidove. Poslije sam spoznala da je
moj otac ili manje-više zaboravio što se nalazi na jednoj od najviših
polica ili je – a to je vjerojatnije – pretpostavio da do nje nikada
neću doći; kasno jedne večeri s police sam skinula ne samo prijevod
Kama Sutre, nego i jednu neusporedivo stariju knjigu, te omotnicu
punu požutjelih papira.
Ni dan danas ne znam točno objasniti zašto sam ih uzela s police.
No slika koju sam vidjela na sredini knjige, miris davnine koji se iz nje
dizao, te spoznaja da je riječ o pismima osobne prirode nezadrživo
su mi obuzeli pozornost. Znala sam da ne bih smjela čitati očeve, i
ne samo očeve, osobne dokumente. Usto sam se pribojavala da bi
gospođa Clay mogla iznenada ući i poželjeti obrisati prašinu s besprijekorno
čistoga stola – bit će da sam se upravo zbog toga neprestano
osvrtala prema vratima. Ali nisam mogla ne pročitati prvi odlomak
pisma s vrha hrpe, pisma koje sam držala stojeći pokraj police.
12. prosinca 1930.
Trinity College, Oxford
Dragi moj nesretni nasljedniče,
sa žaljenjem zamišljam, tko god ti bio, kako čitaš priču koju ovdje
moram prenijeti na papir. Dijelom žalim sebe – jer ću, ako je ovaj
papir u tvojoj ruci, u najmanju ruku biti u velikoj nevolji, možda već
i mrtav ili nešto još gore. Ali žalim i tebe, moj neznani prijatelju, jer
ovo će pismo jednoga dana čitati jedino onaj kome zatrebaju tako
užasne informacije. Ako mi nisi sljednik u nekom drugom smislu,
ubrzo ćeš naslijediti sve što je moje – a ja mogu osjećati samo
tugu i bol što drugom ljudskome biću ostavljam vlastito, možda i
nevjerojatno, iskustvo u suočavanju sa zlom. Ne znam zašto sam
ja naslijedio takvu stvar, ali nadam se da ću otkriti razloge, prije
ili kasnije – možda dok ti budem pisao ili će mi u tome pomoći
budući događaji.
U tom me trenutku grizodušje – ali i još nešto – prisililo da
prestanem čitati, da pismo žurno spremim u omotnicu. No o njemu
sam razmišljala još dva dana. Kada se otac vratio s puta, stala sam
čekati priliku da mu postavim pitanje o tim pismima i neobičnoj
knjizi. Čekala sam da bude bez obaveza, da ostanemo sami, no on
je u to vrijeme imao puno posla, a ja sam nekako oklijevala zbog
neodređene slutnje u vezi s pronađenim pismima. Na kraju sam ga
zamolila da me povede na iduće putovanje. Nikada dotada nisam
mu ništa zatajila i nikada dotada nisam ništa tako ustrajno tražila.
Otac je na kraju nekako pristao. Razgovarao je s mojim nastavnicima
i s gospođom Clay, te me podsjetio da ću imati više nego
dovoljno vremena za učenje i zadaće dok on bude na sastancima. To
me nije iznenadilo; djeca diplomata uvijek nešto čekaju. Spakirala
sam stvari u tamnoplavi kovčeg, uzela školske knjige i višak čistih
dokoljenki. I umjesto da pođem u školu, tog sam jutra krenula na put
s ocem, bez riječi i prezadovoljno uz njega hodala prema postaji. Vlakom
smo se zaputili u Beč; moj je otac mrzio zrakoplove, tvrdeći da
se njima zapravo ne putuje, nego se samo prenose ljudi i roba. Ondje
smo samo prenoćili u hotelu, a zatim se, ponovno vlakom, zaputili
kroz Alpe, pokraj svih onih bijelo-plavih vrhunaca na zemljovidu u
našoj blagovaonici. Ispred ulaza u prašnu žutu zgradu željezničkog
kolodvora, otac je pokrenuo motor unajmljenog automobila, a ja
sam suspregnuta daha čekala sve dok se nismo našli na ulazu u grad
koji mi je toliko puta opisivao da sam ga već vidjela u snovima.
Jesen u podnožje slovenskih Alpa stiže rano. I prije nego što
nastupi rujan, nakon obilne žetve slijedi iznenadna neugodna kiša
koja ne prestaje danima i koja seoske putove pokriva lišćem. I danas,
kad mi je već pedeset i koja, tu i tamo zateknem se kako svakih nekoliko
godina gotovo nesvjesno odlazim onamo, iznova proživljavam
trenutak kada sam prvi put ugledala slovensku prirodu. Slovenija
je stara zemlja. Svake jeseni postaje još malo mekša i ugodnija, in
aeternum, svaki početak obilježavaju iste tri boje: zeleni krajobraz,
dva-tri žuta lista koja promiču kroz sivo poslijepodne. Pretpostavljam
da su i Rimljani – koji su tu ostavili svoje zidine, a malo zapadnije, na
obali, i divovske arene – ugledali identičnu jesen i jednako zadrhtali.
Kada je očev automobil projurio kroz ulaz u najstariji julijski grad,
obavila sam tijelo rukama. Prvi put obuzelo me uzbuđenje putnika
koji se zagledao u dražesno i profinjeno lice povijesti.
Budući da moja priča počinje upravo u tom gradu, zvat ću ga rimskim
imenom, Emona, ne bih li ga barem malko zaštitila od turista koji
sudbinu slijede s otvorenim vodičem u ruci. Emona je niknula iz
sojeničkih naselja iz brončanog doba uz rijeku uz koju se danas dižu
secesijska zdanja. U sljedećih dan-dva proći ćemo pokraj Gruberove
palače, pokraj kuća iz 17. stoljeća ukrašenih srebrnim ljiljanima,
pokraj zlatnog stražnjeg zida velike tržnice, čije stube od starih
vrata s masivnim rešetkama vode do površine rijeke. A ondje, na
obali, gdje su se nekoć širile primitivne kolibe, platane sada dosežu
neviđenu širinu, nadvijaju se nad riječne zidove i u rijeku zbacuju
zavijutke kore.
U blizini tržnice glavni gradski trg širi se pod tmastim oblacima.
Kao i njezine sestre na jugu, Emona pokazuje tragove kameleonske
prošlosti: bečki Jugendstil u obrisima vrhova zgrada, velike crvene
crkve iz renesansnog doba slavenskih katolika, smeđe srednjovjekovne
kapele s britanskim elementima. (Sveti Patrick slao je misionare
u ovaj dio Europe, zatvarajući krug nove vjere, vraćajući je sredozemnim
korijenima, tako da grad ima jednu od najdugovječnijih
kršćanskih povijesti u Europi.) Tu i tamo s kućnih veža ili zašiljenog
okvira prozora zabljesnut će vas turski element. U neposrednoj
blizini tržnice zvona male austrijske crkve pozivala su na večernju
misu. Muškarci i žene u plavim pamučnim kutama vraćali su se kući
na završetku socijalističkog radnog dana, kišobranima štiteći zamotuljke.
Dok smo otac i ja automobilom ulazili u samo srce Emone,
prešli smo rijeku preko skladnog starog mosta koji su s obje strane
čuvali zeleni brončani zmajevi.
“Evo i dvorca”, rekao je moj otac, usporavajući na završetku
trga i pokazujući prema gore kroz gustu kišu. “Znam da će te zanimati.”
I zanimao me. Istezala sam se i krivila vrat sve dok kroz vlažne
grane drveća nisam ugledala dvorac – trošne smeđe kule na strmoj
uzvisini u središtu grada.
“Četrnaesto stoljeće”, reče moj otac zamišljeno. “Ili možda ipak
trinaesto? Ne snalazim se baš najbolje s tim srednjovjekovnim ruševinama,
ne znam ih točno smjestiti u stoljeće. Ali pogledat ćemo
u vodiču.”
“Možemo otići gore i razgledati?”
“Možemo sutra, kada obavim sastanke. Čini mi se da kule ne bi
izdržale ni pticu, no nikad se ne zna.”
Parkirali smo u blizini gradske vijećnice i otac mi je, kao pravi
kavalir, koščatom rukom u kožnoj rukavici pomogao da iziđem kroz
desna vrata. “Još je malo prerano za hotel. Jesi li za čaj? Ili bismo
mogli nešto prezalogajiti u onoj gastronomiji. Kiša se pojačala”, doda
još, sumnjičavo zagledan u moju vunenu jaknu i suknju. Ja sam brzo
izvadila nepromočivu kabanicu koju mi je prethodne godine donio
iz Engleske. Putovanje vlakom iz Beča trajalo je gotovo cijeli dan i
ponovno sam osjećala glad, unatoč objedu u vagon-restoranu.
No na kraju nas nije privukao taj restoran, s crveno-plavom
rasvjetom koja se nazirala kroz jedini neugledni prozor, kao ni konobarice
u – nema ni najmanje sumnje – tamnoplavim visokim udobnim
cipelama, ni slika smrknutog druga Tita. Dok smo se probijali kroz
pokislu masu, moj je otac iznenada pojurio naprijed. “Ovamo!”
Potrčala sam za njim, dok je kabanica vijorila oko mene, tako da
od nje gotovo nisam ništa vidjela. Pronašao je ulaz u secesijsku
čajanu, s velikim prozorom ukrašenim arabeskom preko kojeg su
gacale rode, te reljefnim brončanim vratima ukrašenima stabljikama
stotinu lopoča. Vrata su se za nama zatvorila s treskom, a kiša se
pretvorila u finu izmaglicu, tek paru kondenziranu na prozorima
koja je, između onih srebrnih ptica, izgledala kao velika mrlja. “Nevjerojatno
je kako se ovo održalo posljednjih trideset godina.” Moj
je otac skidao baloner. “Socijalizam nije uvijek tako blagonaklon
prema blagu kojim raspolaže.”
Za stolom u blizini prozora pili smo čaj s limunom, čaj čiju smo
vrelinu osjećali i kroz debele šalice, te jeli sardine na bijelome kruhu
s maslacem, čak i nekoliko krišaka torte. “Bit će najbolje da sada
prestanemo”, reče moj otac. U posljednje vrijeme užasavalo me kako
puše u vrući čaj i sa zebnjom sam iščekivala onaj neizbježni trenutak
kada će reći da bismo trebali prestati jesti ili raditi nešto drugo
zgodno i ugodno, ostaviti mjesta za večeru. Dok sam ga gledala, u
skladnom sakou od tvida i dolčeviti, činilo mi se da je samome sebi
u životu uskratio sve oblike pustolovine, osim diplomacije, koja ga
je posve obuzimala. Bio bi sretniji da malo živi, razmišljala sam; kod
njega je sve tako ozbiljno.
No šutjela sam jer sam znala koliko ga boli kad ga kritiziram.
Osim toga, htjela sam ga nešto upitati. Prvo sam morala pustiti da dovrši
čaj, pa sam se naslonila, tek toliko da me otac ne može zamoliti
da sjedim uspravnije. Kroz prozor prošaran srebrnom bojom vidjela
sam pokisli grad, sumoran pod sve oskudnijim poslijepodnevnim
svjetlom, i ljude koji promiču šibani vodoravnom kišom. Lokal koji
su trebale ispuniti dame u dugačkim haljinama od žutobijelih prozračnih
materijala ili gospoda sa zašiljenim bradicama i baršunastim
ovratnicima kaputa bio je prazan.
“Nisam ni znao koliko me vožnja iscrpila.” Moj otac odloži šalicu
i rukom pokaže u smjeru dvorca koji se jedva nazirao kroz kišu.
“Došli smo odande, sa suprotne strane brijega. Odozgo ćemo vidjeti
Alpe.”
Sjetila sam se planina bijelih vršaka i nekako mi se učinilo da
se nadvijaju nad ovaj grad, da se i u njemu osjeća njihov dah. Sada
smo sami, zajedno smo se našli na njihovoj suprotnoj strani. Još
sam malko oklijevala, a zatim sam uzdahnula. “Hoćeš mi ispričati
priču?” Priče su pripadale redu utjeha koje je moj otac uvijek pružao
djetetu koje je ostalo bez majke; dio je crpio iz vlastitog ugodnog
djetinjstva provedenog u Bostonu, dio iz egzotičnijih putovanja. Dio
je smišljao na licu mjesta, no njih sam se u posljednje vrijeme nekako
bila zasitila, budući da me više nisu fascinirale kao nekoć.
“Priču o Alpama?”
“Ne.” Posve neobjašnjivo, osjetila sam kako me obuzima svojevrstan
strah. “Otkrila sam nešto… Pa sam te htjela pitati…”
On se okrene i blago me pogleda, a prosijede obrve nad sivim
očima iznenađeno se uzdignu.
“Bila sam u tvojoj knjižnici”, rekla sam. “Žao mi je… prekopavala
sam po knjigama i tako pronašla hrpu papira i knjižicu. Nisam
pogledala… nisam previše gledala papire. Samo sam pomislila…”
“Knjižica?” I dalje se držao blago i dobronamjerno, gledao je
li mu u šalici ostala još koja kapljica čaja, slušajući me tek jednim
uhom.
“Izgledali su… knjiga je bila vrlo stara, a na sredini je bio otisnut
zmaj.”
On se nagne naprijed, ostane sjediti krajnje nepomično, a zatim
primjetno zadrhti. Ta me neobična reakcija odmah uzbunila. Ako
se odluči na pričanje, bit će to priča kakvu još nikada nisam čula.
On me načas pogleda, ispod oka. U tom trenutku iznenadila sam
se uvidjevši koliko mu je lice upalo i tužno.
“Ljutiš se?” Sada sam se i ja zagledala u svoju šalicu.
“Ne ljutim se, dušo.” Teško je uzdahnuo, gotovo kao da ga je
obuzela neizdrživa bol. Sitna plavokosa konobarica ponovno nam
je napunila šalice i udaljila se, a njemu je i dalje bilo teško početi
priču.
i dalje mi se vise ne da.....aj kiss....ciao
By:Brineta No.1
29.09.2006. u 17:35 | K | 25 | P | # | ^
Under one small star...
My apologies to chance for calling it necessity.
My apologies to necessity if I'm mistaken, after all.
Please, don't be angry, happiness, that I take you as my due.
May my dead be patient with the way my memories fade.
My apologies to time for all the world I overlook each second.
My apologies to past loves for thinking that the latest is the first.
Forgive me, distant wars, for bringing flowers home.
Forgive me, open wounds, for pricking my finger.
I apologize for my record of minutes to those who cry from the depths.
I apologize to those who wait in railway stations for being asleep today at five a.m.
Pardon me, hounded hope, for laughing from time to time.
Pardon me, deserts, that I don't rush to you bearing a spoonful of water.
And you, falcon, unchanging year after year, always in the same cage,
your gaze always fixed on the same point in space,
forgive me, even if it turns out you were stuffed.
My apologies to the felled tree for the table's four legs.
My apologies to great questions for small answers.
Truth, please don't pay me much attention.
Dignity, please be magnanimous.
Bear with me, O mystery of existence, as I pluck the occasional thread from your train.
Soul, don't take offense that I've only got you now and then.
My apologies to everything that I can't be everywhere at once.
My apologies to everyone that I can't be each woman and each man.
I know I won't be justified as long as I live,
since I myself stand in my own way.
Don't bear me ill will, speech, that I borrow weighty words,
then labor heavily so that they may seem light.
By:Brineta No.1
29.09.2006. u 17:27 | K | 0 | P | # | ^
This world made me sad
Svaki put kad pogledam na sat, osjećam kako mi vrijeme otkucava... svakim trenutkom se sve više približavam smrti. I kad jednom odem (hoću li doista otići?), neću imati mogućnost povratka u svoje tijelo. Ili ću se možda ugasnuti poput svijeće, ni ne znajući da sam jednom živjela...
Zamislite da živite život punih pluća, da živite svaki dan kao da nema sutra... A onda se jednog dana samo srušite... nestanete u ništavilu... i ništa vam ne vrijedi to što ste živili samo za danas... jer, kako god došlo, mrtvi ste.
I neki će ljudi žaliti za vama, no onda će pomisliti: ''Pa ona bi sigurno više htjela da smo veseli i sretni'' i zaboravit će na vas, malo-pomalo, ali zaboravit će. Možda će se netko ponekad lecnuti kad vidi nekoga sličnoga tebi, možda će se nekome stisnuti željezni obruč oko srca kad se sjeti neke zajedničke uspomene, no na kraju će doći do toga da se nitko neće ni osvrnuti na godišnjicu vaše smrti, da će sve uspomene ostati samo u prašnjavim dnevnicima u napuštenim kućama... jer svijet je okrutan i ispljunit će vas u hladni svemir brzinom tame...
Jer na kraju će se sve svesti na to...
Na kraljevstvo tame... osuđeno na propast.
Note: ovo je nešto što se dugo vuče po mom radnom stolu. Uživajte. Nema razloga da budete tužni.
By:Brineta No.1
24.09.2006. u 19:24 | K | 0 | P | # | ^
SAVRSENSTVO!!
Zvuci glupo al ajde to malo bolje pogledajte.Svi mi sanjamo o necemu savrsenom.
Sanjamo o savrsenom zivotu,savrsenim prijateljima,roditeljima,curi,decku,ocjenama,izgledu...Ali
kolike su zapravo sanse da to u jednom zivotu stvarno nađemo i da u jednom zivotu
budemo stvarn istinski sretni?!Zapravo nikakve.
Koliko god mi mislili da bi nam puno bolje bilo u nekoj drugoj situaciji,vremenu,
zivotu...to nije istina.
Uvijek i u svemu postoji neko malo sitno sranje koje ce te mrcvarit iznutra i
oduzimat ti svu
srecu.Nista nije savrseno.Bas nista.I kad zapravo stvarno bolje pogledas sve
to,shvatis koliko je
zivot glup i nepravedan.
Jednostavno shvatis da nikada neces moc biti istinski sretan i zadovoljan sa svime
oko sebe jer je
to nemoguce.
Koliko se samo puta desilo da se trudimo biti sretni a zapravo nismo , da se smijemo
jer se svi
ostali smiju a unutra u sebi vristimo i placemo.
Sve nas to dovodi kod pitanja zasto je sve takvo kako je i zasto se uopce ne
obaziremo na ono sta je
dobro nego samo gledamo sve sta je lose.
I sad......pomisao da ce nam uvijek ali bas uvijek nesto falit ubijajuca je jer svi
se mi nadamo da
cemo jednom imati sve sta zelimo,da necemo imati probleme i da cemo mi morat tjesit
nekog drugog a
da cemo sami biti istinski sretni.
Svako savsrenstvo je samo privid i iluzija stvorena na temelju naseg
razmisljanja.Neke male stvari
ce nam uvijek falit do nase potpune srece i zadovoljstva.I koliko god se mi trudili
to postic moramo
si priznat i pomirit se sa time da to nikad necemo dostic.Ali put do tog dugog
nastojanja i
postizanja moze nas jako ucvrstit i ojacat te pripremit na dobro snalazenje u
svakakvim
situacijama.Svi bi trebali pronaci svoju srecu u onome sta vole raditi , tada nam se
nebi cinilo da
nam fali jos nesto vise od potpunosti.
Na kraju se uvijek postavlja pitanje kako pronac nesto sta ce nas upotpunit i sta ce
nam otpuhat
misli prema svemu dobrome sta nam se desava.
By:Brineta No.1
09.09.2006. u 21:05 | K | 3 | P | # | ^
JEEE...
ewo... Pametna Plawusha No.1 je promijenila dizajn... tj. ja sam ga promijenila, i maknula sam onaj pozt koji je Brineta No.1 napisala jer nam se slika jednostavno ne uklapa na blog... kasnije ili sutra cemo stavit jos slikica na blog... mozda jednom objavimo identitete, i stavimo nase DIVNE slikice, ali za sada necemo, jer mislimo da nema smisla...
joooj sutra skola...kme... nema ljeta...shmrc...ali zato ce sljedece bit bolje nego ovo, iako nam je ovo bilo super, obadvije smo pretrpile neke ozljede na kupanju, tako da se nadamo da ce sljedece bit joos bolje!
nisu samo bile fizicke ozljede... Brineta No.1 je imala neke okrsaje s dragim... ali bit ce sve O.K, barem se ja nadam... ajde ljudi posto smo nove pustajte nam KOMENTARE! neamo ih uopce! pooosa!
by: Plawusha No.1
04.09.2006. u 05:13 | K | 39 | P | # | ^
Prvi dan u mjesecu....i....prva slikica na ovom blogu....
hm...dosdno mi je pa sam dosla malo pisat neke stihove....
Kad si mlad i kad misliš i osjećaš da ćeš ti i ljudi koje voliš živjeti zauvijek...nažalost u jednoj sekundi život se može promijeniti tako da izgubiš one voljene! nemoj čekati da se to dogodi. pokaži koliko ti je stalo do nekih ljudi još dok su uz tebe! NIKAD NIJE PRERANO REĆI: volim te
Ti si mi bio sve, moj jedini izlaz, vjera u ljubav koja nikad ne umire. oduvijek sam znala da si stvaran. jedino,bojala sam se kraja a on je uvijek bio tu, tako blizu. zar je moralo ispasti tako, a sve je bilo kao u snu. u ljetnim sutonima zagrljeni, vatra u nama gorjela je i tijela su bila jedno. jedna je zvijezda pala. evo i srce ti svoje ostavljem kojim voljela sam samo tebe!
"Zasto?"
Zasto si me osvojio cim sam ti pogledala oci,
Zasto sam te zavoljela te proklete noci.
Zasto mi iz misli ne ides van,
Zasto zbog tebe ne mogu ni dan.
Zasto jos danas u daljinu gledam,
Zasto kad si otisao, jos i dalje cekam..
Zasto uvijek mislim da ces doci,
I da ces se pojaviti negdje u noci.
Zasto kad sam sama, zelim da si tu,
Zasto ne nestanes, barem u snu..
Zasto uopce postoje suze,
Kad mi ih sve tvoje srce uze.
Zasto ne postoji lijek za tugu,
Lijek za strah, trepet i muku...
Zasto postoji ljubav kada je tako slijepa,
Tako tuzna, ocajna... ali lijepa.
Zasto?
Smij se i kad plakati bi htjela,
Osmijehom sakri što ti duša skriva,
I ne dozvoli ovom okrutnom svijetu
Da u tvojim suzama uživa…
Živim u vrijeme pušenja i droge,
Živim u vrijeme cigareta i dima,
Živim u društvu tamnih lica,
Živim u vrijeme propalica!!
Kad sam pila rekli su mi da sam pijandura,
Kad sam lutala rekli su mi da sam lutalica,
Kad sam ljubila rekli su mi da sam kurva,
A kad umrem reći će:
ONA JE ZNALA ŽIVJETI!!!!!!!
'' Za kraj ''
Oprosti mi što sam te voljela, što te volim i sada kada kažeš da je kraj..
Oprosti mi što sam tvoje usne ljubila, iz tvojih očiju krala sjaj..
Oprosti što sam mirisala tvoju kosu, na tvom licu tražila sam rosu..
Oprosti što ne mogu bez tebe i sada kad došao je kraj..
Prezirem samu sebe...
''Oprosti'' što sad pišem ovo, jer duša me peče i boli..
Sve ovo oprosti četrnaestogodišnjoj djevojci što te ludo voli!!
...čekam tvoj osmjeh koji polako nestaje iz mog zivota....
...čekam tvoje usne, a one se polako skrivaju...
...čekam tvoj pogled, a on polako umire.....
...fali mi neki dio tebe koji mi je potreban i koji mi daje moć kojom te neću nikada više izgubiti.....
...ponekad se pitam kako da razbijem sve veze koje su se stvorile između nas ....
...ti hodas svojim putem i ne zaustavljas se....
....sad i znam da imas drugu, valjda si sretan i drago mi je zbog tebe...
...ali ne kužim zašto mi opet pokusavas biti u blizini...
..trazis me, a ja pokusavam nestati jer ne zelim da pomislis da me mozes imati kad god to pozelis....
...shvati..i ja sam nekad voljela i jos volim....
..bila sam povrijeđena, a to je najgore od svega.....zar ti nemas osjecaja??....
...pitas li se kako je toj curi koju varas?...
...ja znam kako je njoj, ali ona ne zna kakav si ti....nanosiš bol drugima...
..pomiri se s tim da i drugi imaju svoj život i da žele uživati u njemu......
...ali ti ne znaš cijeniti ono što imaš...ovo je život.....
....ja sam naučila da je bolje živjeti sam nego s nekim tko te nikada neće cijeniti.....
...baš kao ti sada.....
YOU TOUCHED MY HEART YOU TOUCHED MY SOUL
YOU CHANGED MY LIFE AND ALL MY GOALS
AND LOVE IS BLIND AND THAT I KNEW WHEN,
MY HEART WAS BLINDED BY YOU.........
GOODBYE MY LOVER
GOODBYE MY FRIEND
YOU HAVE BEEN THE ONE
YOU HAVE BEEN THE ONE FOR ME...................:-)
…a ja te volim tako da ne znam što reći
i svakog dana pišem pjesme bez riječi
i pjevam ti u duši dok usta mi šute
i poklanjam ti vječnost a drugi minute…
NE DAJ NIKOME DA UĐE U MOJE SRCE PRIJE TEBE...
DAJ SVE OD SEBE, ZA MOJU LJUBAV SE BORI,
NAUČI ME KAKO SE VOLI...MOJU LJUBAV ŽELE SVI...
ALI JU MOŽEŠ IMATI SAMO TI!!!
Život je lijep, kad se živjeti može,
ne traži previše i dobit ćeš SVE...
Oprosti mojim očima
što pogledom traže
Tvoje, oprosti
mojim usnama što
žele osijetiti Tvoje.
I ovo zadnje
što te molim- -
OPROSTI MI ŠTO
TE VOLIM!!
Imam sve u životu
što se novcem
kupiti može.
Jedino ti nisi tu,
al te čuvam ispod
kože...
Voljela bih biti suza!
Roditi se u tvojim očima,
živjeti na tvom obrazu,
i umrijeti na tvojim rukama!
Htjela sam plakati,
ali suza nije bilo....
Htjela sam te zaboraviti,
ali razum nije htio
Htjela sam te zvati,
no glas nije htio....
Htjela sam ti reći VOLIM TE,
ali sam ti rekla: IDI MOLIM TE!
Kad jednom umreš,
rasut će se tvoje tijelu u
1000 zvijezdica.
Tada će se svatko tko pogleda
u nebo,
zaljubiti u NOĆ!!!!!!!!
Godine prolaze,dolaze,satnu...
Cijeli ti život prođe u danu.
Zato živi k'o da ne postoji sutra,
i budi sretna od jutra-do jutra!
Ti si čarobnjak i
živiš u bajci.
A ja sam dijete koje
vijeruje u čuda....
Vidjela sam starca,
i bio je slijep,
ali unatoč tome,
rekao je da je život lijep!
Bog je dao ljubav da
se voli.
Ali nije znao da ljubav BOLI!
One day U' ll cry 4 me,
as I cryed 4 U.
One day U'll miss me,
like I miss U.
One day U'll pain 4 me,
like I paind 4 U.
ONE DAY U'LL LOVE ME,
BUT I WON'T LOVE U!
Ne dopusti da neki
pogrešni ljudi uđu
u tvoj život,
natjeraju te da
voliš ono što oni
vole i da zaboraviš
ono što oni imaju!
Kad se zaljubiš
bit će ti jasno:
zašto se luduje,
zašto se tuguje,
zašto su noći duge,
a srce puno tuge.
Zbog čega nema
SNA.....
....zašto
se čaša ispija
DO DNA!!!!!
Nikad ne traži
ljepotu koja bi te
zavela. Već
potraži dušu
koja bi te voljela.
Jer ljubav je kratka,
mladost još kraća.
Sve što jednom
prođe, više se
NE VRAĆA!
Zelene oči
ZAVODE.
Za plavima se
LUDUJE.
Za crnima
UMIRE.
Za smeđima
TUGUJE
Bolje izgubiti sve,
i imati tebe.
Nego li imati sve,
a izgubiti tebe...
Baci čašu visoko,
past će na dno.
Baci kamen u vodu i
taknut će dno.
Baci granu u vatru
izgorijet će sva.
Odbaci mene od sebe
i umrijet ću ti ja!
Kad sat otkuca ponoć, i kazaljke
na satu se sklope, ti zatvori oči,
stisni ih jače pa se sjeti one,
što zbog tebe plače!
Neka ti život bude kao matematika:
-zbrajaj sreću
-oduzimaj tugu
-množi ljubav
-dijeli poštovanje!!!!
Ako mi vežu oči
ja ću te naći...
Ako mi obrišu suze,
one će teći...
Ako mi zarobe srce,
moja će te duša voljeti...
Ako mi izbrišu prošlost,
ja ću te se još uvijek sijećati...
Ja nisam cvit po kom po gazi
niti san svitlo koje se gasi.
Ja nisan rob koji te sliša,
ja san jedna zaljubljena duša!
U duši sam dijete
koje ne zna mrziti.
U životu sam putnik
koji uvijek pronađe pogrešan put.
A u stvarnosti sam budala
koja uzalud voli...
Zaustavi suzu,odbaci tugu.
Naći ćeš negdje za oblakom dugu.
Ljepota prijateljstva nek ti dušu grije.
Oprosti životu što savršen nije ! ! !
Decki su kao sladoled.
Naizgled hladni, al
čim ih malo lizneš
OTOPE SE!!!!!!
Ne uništavajte zemlju!!!
To je jedini planet
na kojem ima:
Č.O.K.O.L.A.D.E.!!!!
Tesko je nekomu reći
da ga voliš i da mu želiš darovati sve,
a još teže voljeti onog tko ti je rekao NE!!!!
Divno je kad nekog voliš
jer ljubav je jedini
poklon koji dajemo.
Ljubav je škola
nesebičnosti i
vijernosti
Ako izgubim tebe,
neka sve izgubim,
ne moram se više
NIKADA zaljubiti.
I sve oči koje se poslije tebe
jave neće biti one prave!
Ako poželiš srce-ja ću ti ga dati,
ako poželiš druga-uz tebe ću stati,
ako poželiš san-kroz snove ću ti proći,
a ako ja poželim tebe....hoćeš li mi doći ?!?!?!?
Kad ti poželim čuti glas
srušit ću sve između nas.
Reći ti,vrisnuti snažno
da te još uvijek........
.....MA NIJE VAŽNO!!!
Pišem ti ovu poruku,
NE ZA USPOMENU
jer ona blijedi....
NE ZA SJEĆANJE,
jer ono nestaje....
VEĆ ZA LJUBAV KOJA NIKAD NE PRESTAJE!
Ako postoji sjaj-onda je u tvojim očima,
ako postoji sreća-onda je to život s tobom,
ako postoji tuga-onda je to život bez tebe,
ako je neko voljen-onda si to ti....
Pogledaj na sat i bit će ti jasno,
niko nikog ne traži ovako kasno.
To rede samo oni
kojima je do nekoga stalo,
a zašto ja to radim,
razmisli malo........
Ne hodaj iza mene,
možda te neću voditi,
ne hodaj ispred mene,
možda te neću slijediti.
Samo hodaj kraj mrne....
I budi mi prijatelj!
Što je suza????
-->Spoj kisika, dušika
i malo soli, a opet
TAKO BOLI...
Ovdje je noć i svuda je tama,
moja duša je bez tebe sama.
Nebo je tamno,
a mjesec drijema,
tako je tužno kad TEBE nema...
Napomena!!
UČI NA POGREŠCI SVOJIH RODITELJA: KORISTI SE KONDOMOM!!!!!!!!!
by:Brineta No.1
01.09.2006. u 16:23 | K | 0 | P | # | ^
Evo sto je jedna cura napisala u svom dnevniku....
IZ SATA U SAT SVE SE VISE PITAM ZASTO LJUBAV UOPCE MORA POSTOJATI...ZASTO SE
MORA VOLJETI
NEKOGA??
ZASTO TEBI NETKO MORA ZNACIT SVE A TI NJEMU NISTA??
KAKO LJUBAV MOZE BITI TAKO OKRUTNA??
SVI ZNAMO DA LJUBAV BOLI ALI OPET KAD SE ZALJUBIMO POSTAJEMO SLIJEPI.
NE VIDIMO RAZLIKU IZMEDJU DOBROG I LOSEG.OSOBA KOJU VOLIMO NAM JE NAJSAVRSENIJE BICE.KOLIKO SE PUTA MORAMO ZALJUBIT I KOLIKO PUTA MORAMO OSTAT SLOMLJENIH SRCA DA BI NAKON TOLIKE PATNJE NASLI NEKOGA TKO CE NAM UZVARATITI ISTU
KOLICINU LJUBAVI.ZASTO JA MORAM VOLJETI NEKOGA A NJEMU JE TO SAMO ZAJEBANCIJA I
SALA??I ONO OBECANJE OD NJEGA TO JE SAMO OBECANJE.NIJE DOKAZ DA MU SE STVARNO SVIDJAM.NE ZELIM GA VOLJET.ZELIM OSJECATI
NISTA PREMA NJEMU.ZELIM DA SE VRATI VRIJEME I DA NITKO NE ZNA ZA MOJE PATNJE PREMA
NJEMU.STO VISE RAZMISLJAM O DANU KAD CU GA NAPOKON VIDJETI SVE MI SE VISE CINI DA EC TO BITI JEDNO VELIKO SRANJE.SAMA SEBE NE KUZIM.LJUBAV POGOTOVO.TKO JU JE SMISLIO I ZASTO??LIJEPO JE KAD NEKOGA VOLIS ALI UZASAVAJUCE KAD TI TAJ NETKO NIKAD NECE MOC UZVRATITI ISTOM MJEROM.MOZE SE DESITI I DA POKUSA ALI
NAKON NEKOG VREMENA SHVATIO BI DA MENE USTVARI NE MOZE VOLJET.TO JE NEMOGUCE.I SVI
ONI KOJI ME VOLE VARAJU SE.SAMO JEDVA CEKAM DAN KADA ODRASTEM I USPIJEM MU REC:NIKAD NECES TOCNO ZNAT SAM TE VOLJELA I KOLIKO SI MI ZNACIO,JER OSJECALA SAM PREMA TEBI NESTO STA PREMA NIKOME DO TADA NISAM,I UVIJEK CES OSTAT ONA MOJA PRVA PRAVA LJUBAV,ONAJ ZA KOGA BI DALA SVE-A ON CE SAMO BLIJEDO GLEDAT ALI
JA CU NASTAVIT-I NIKAD NISI UOPCE NI POGLEDAO PREMA MENI,NIKAD TI SE POGLED NIJE
ZAUSTAVIO NA MENI,BILA SAM TI PRIJATELJICA,SAMO TO,A TI SI BIO MOJ RAZLOG ZA NASTAVAK ZIVOTA,TI SI BIO MOJE SVJETLO NA KRAJU TUNELA,MOJE SUNCE POSLIJE KISE,BIO SI MI SVE,I UBILA BI SE DA NIJE BILO TEBE,ZNALA SAM DA ME NIKAD NECES VOLJET KO STA SAM JA TEBE ALI UVJERAVALA SAM SE DA CEMO BAR BITI SKUPA,IPAK TEBI JE TO BILA SAMO ZABAVA,I SADA KAD ME VIDIS KAKO TU STOJIM PRED TOBOM I GOVORIM TI SVE STA MI JE
NA SRCU SADA I STA MI JE BILO ONDA , NI SADA TI NIJE ZAO STA SAM ZBOG TEBE PATILA IZ
DANA U DAN SVE VISE,SJETIM TE SE SVAKOG DANA JOS UVIJEK,RAZMISLJAM KAKO BI BILO DA SI I TI MENE VOLIO,KAKO BI BILODA SMO BAREM POKUSALI BITI SKUPA,DALI BI NAS ODNOS DANAS BIO DRUKCIJI...
(VOLIM TE)
by:Brineta No.1
30.08.2006. u 21:54 | K | 5 | P | # | ^
